To iskustvo će te samo ojačati, jer samo jaki znaju biti sami i vjerovati u sebe bez potrebe za pretjeranim vanjskim vrednovanjem. Tvoja vrijednost dolazi iznutra!
Razumijem sve vas koji se neki put osjećate kao da ste pali s Marsa. Ili da vas barem drugi tako gledaju. Bolan je osjećaj da nisi prihvaćen. To mogu razumjeti samo oni koji su doživjeli takvo iskustvo u životu.
Taj osjećaj neke usamljenosti, izolacije, kao da nisi dovoljno dobar. No, dobra vijest je da se to može promijeniti! Prihvaćanjem sebe i svoje okoline te promjenom sebe, pa često i svojih navika, okruženja……
Podijelit ću s tobom svoju priču.
Zadirkivanje u školi
90-tih godina doselila sam se iz Splita u Viroviticu, bio je početak rata. Zadirkivali su me da sam izbjeglica, a jedna učiteljica svaki put me prozivala pred svima i ispravljala moj naglasak na što su se djeca smijuljila. Bilo mi je teško.
Sama samcata u tom gradu bez prijatelja, bez svoje stare ekipe iz ulice, škole i cura s odbojke … Život mi se promijenio preko noći.
Od života koji je bio ispunjen pravim dječjim uličnim igrama, dječjim ludostima, sportom i timskim duhom…do onoga koji je od mene tražio da odrastem, da se pretvaram u neku nepoznatu osobu samo da me prihvate …
Jesam li imala osobu s kojom sam mogla to podijeliti?
Nisam, moja mama je divna osoba i znam da je oduvijek dala najbolje što je mogla i znala, ali otvorenu komunikaciju nismo imale.
Ovo iskustvo i ta nagla promjena je imala velik utjecaj na moje samopouzdanje i na cijeli život u potpunosti.
Prva radna iskustva
Dobila sam posao nakon dugog vremena traženja, u jednoj državnoj službi. Počela sam raditi baš kada je većina kolega bila na godišnjem odmoru i nikoga nije bilo da me uvede u sustav u kojemu se radilo. Nakon nekoliko dana, rečeno mi je da vodim zapisnik sastanka. Kako zapisnik treba izgledati, što sve sadržavati i na niz drugih pitanja nisam imala odgovore. Bačena sam u vatru, kako se kaže. Bez ikakvih uputa ni uopće obraćanja.
Za vrijeme sastanka, moj nadređeni je pred svim sudionicima komentirao baš mene i visokim tonom pitao „Koja je OVA“ uz opasku „Ta ne zna ni penkalu držati u ruci …“ , niz takvih vrlo uvredljivih rečenica na moj račun. Svi ostali u prostoriji su šutjeli.
Bilo je niz takvih neumjesnih situacija i kasnije u tom radnom okruženju. U početku sam samo šutjela, puštala sam da me okrivljuju za njihove propuste, jer nisam imala snage ni znanja kako da se izborim za sebe.
To se odrazilo na moje zdravlje, jer sam razvila problem sa štitnjačom. No, uspjela sam se osnažiti. Nakon podrške mom radu od kvalitetnih mentora i (vani priznatih) stručnih osoba u branši, shvatila sam da je sa mnom sve potpuno u redu i da zapravo super funkcioniram s ljudima!
Počela sam cijeniti sebe, svoj rad i trud i boriti se za sebe.
Branila sam ono što sam stekla isključivo svojim radom, trudom, odricanjem, svojim i svoje obitelji, počela sam držati do sebe, voljeti i cijeniti sebe.
Pomoć drugima
2015.godine, imala sam svoju rutinu, predajući na fakultetu mladim ljudima poput tebe, vodeći brigu o svojoj djeci i obitelji. No, osjećala sam da mi nešto nedostaje za potpuno zadovoljstvo. Uvidjela sam da…..se želim razvijati i dalje!
Što sada, u kojem pravcu nastaviti?? Vjerujem da cijeli život učimo i razvijamo se! Ne želim stati!
Obožavam rad s mladima i krenula sam tim putem. Završila sam edukaciju za „trenera„ osobnog razvoja i evo me sada pred tobom – spremna da radimo zajedno 😊